|
|
 |
|
|
|
|
|
|
| Detalji |
| Projekt: |
Granice književnog pamćenja: Hrvatska u Europi i Europa u Hrvatskoj, 1939-2005. |
| Voditelj: |
Tatjana Jukić-Gregurić |
| Ustanova: |
Filozofski fakultet, Zagreb |
| Sažetak: |
Ulazak Hrvatske u kurentne europske integracije zahtijeva analizu njezina kulturnog identiteta, ali prije svega specifičnih programa njezina kulturnog pamćenja. Recentna književna teorija i teorije kulture, sa svoje strane, svoj djelokrug sve intenzivnije povezuju s konceptima sjećanja i pamćenja, odnosno s proučavanjem načina na koje književnost i ostali diskursi kulture proizvode pamćenje i sjećanje, te zauzvrat tako i sami sebe «čuvaju» kao memoriju različitih (etničkih, nacionalnih, profesionalnih...) zajednica. Taj je djelokrug posebno važan u najšire shvaćenim praksama proizvodnje europskog kulturnog identiteta – i europskog kulturnog pamćenja – o kojima također ovisi uspjeh projekta Europske Unije, a unutar kojih valja pomiriti kako međusobno konfliktna sjećanja i pamćenja, tako i raznorodne prakse njihove proizvodnje. Posebno u hrvatskom kontekstu, pitanje književnoga pamćenja i sjećanja zahtijeva aktivno uzimanje u obzir i recentnih analiza retorike vezive uz traumu, ispovijesti i svjedočanstva, na presjecištima psihoanalize i drugih teorijskih protokola. Nosivi koncept istraživanja u predloženome projektu, u rasteru različitih metodologija (ne samo već spomenutih psihoanalitičkih presjecišta, već prije svega metahistorije, teorije postmemorije i dekonstrukcije), bit će zona dodira između književnosti i ostalih medija unutar kojih se bilježi i proizvodi kulturno sjećanje i pamćenje, prije svega u odnosu na vizualnost (fotografija, film, televizija). Upravo je, naime, fokus na granicu koja istodobno spaja i razdvaja verbalno i vizualno posljednjih godina obilježio interdisciplinarni naboj humanističkih znanosti, te doveo do konceptualizacije takozvanih media studies. S obzirom na izrazitu zastupljenost hrvatskog prostora u svjetskim vizualnim medijima, posebno u 1990-ima, i na njegov ponovni, tako posredovan ulazak u diskurse hrvatske kulture, ta se granica sedimentirala u recentnoj hrvatskoj književnoj proizvodnji, i zahtijeva analizu kao generator ne samo bilježenja sjećanja već samoga programiranja pamćenja unutar diskursa književnosti. Nadalje, ta granica priziva dugo – pamćeno – iskustvo graničnosti hrvatske književnosti unutar i prema različitim kartografijama Europe u posljednjih sedamdesetak godina, ali, zauzvrat, i potrebu da se nevidljiv – ili, poslije, previdljiv – hrvatski prostor prouči kao trop recentnih određenja vlastitoga kulturnog identiteta, u drugim europskim književnostima. |
|
|
|
|
|
|
|
