|
|
 |
|
|
|
|
|
|
| Detalji |
| Projekt: |
Minimalno invazivna kirurgija jetre |
| Voditelj: |
Leonardo Patrlj |
| Ustanova: |
Klinička bolnica "Dubrava" |
| Sažetak: |
Napredak tehnologije omogoćio je ubrzani razvoj novih tehnika u kirurgiji, poglavito laparoskopske kirurgije. Kako operacija predstavlja veliki stres za organizam te bitno narušava imunološku homeostazu, posljednjih godina vlada veliki interes za učinak minimalno invazivne kirurgije na imunološke procese koji utječu na oporavak bolesnika, progresiju maligne bolesti i preživljenje bolesnika. Ustanovljeno je da manja kirurška trauma ujedno znači i manje narušavanje imunološke homeostaze, manje komplikacija u postoperativnom periodu i brži oporavak bolesnika. Ključnu ulogu u imunološkom odgovoru igraju stanice imunološkog sustava (limfociti CD4, CD8, CD56) i citokini, naročito interleukini (IL-6, IL-10), C-reaktivni protein (CRP) i granulocitna elastaza. Određivanjem koncentracije subpopulacija limfocita u krvi dobiva se izravni uvid u imunološki odgovor domaćina. IL-6 je proupalni citokin, a njegova razina u serumu izravno je proporcionalna veličini kirurške traume. IL-10 je, s druge strane, fiziološka protuteža proupalnim citokinima i njegova razina u serumu može odražavati kompenzaciju upalnog odgovora i početak procesa cijeljenja. C-reaktivni protein (CRP) je protein akutne faze kojeg luči jetra i služi kao nespecifični pokazatelj reakcije akutne faze. Granulocitna elastaza je enzim koji se oslobađa iz granulocita nakon njihove degranulacije i djeluje kao važan proteolitički enzim, te tako igra važnu ulogu u razgradnji oštećenog tkiva. Svakodnevno praćenje pokazalo je značajno povećanje u ranom postoperacijskom tijeku, što ukazuje na to da razina granulocitne elastaze u serumu odražava intenzitet početne kirurške trume. Stoga se očekuje razlika u koncentracijama IL-6, IL-10, CRP-a i granulocitne elastaze između bolesnika kod kojih je učinjena otvorena ili laparoskopska resekcija jetre. Proces cijeljenja rane pokreće i lučenje tkivnih čimbenika rasta, naročito endotelnog čimbenika rasta (EGF), čimbenika rasta fibroblasta (FGF) i vaskularnog endotelnog čimbenika rasta (VEGF). Kako je operativna rana kod laparoskopskih zahvata znatno manja, tako bi i količina tkivnih čimbenika trebala biti manja, što je posebno važno jer su mnogi čimbenici rasta dovedeni u vezu s progresijom malignih tumora. Stoga bi primjenom minimalno invazivnih postupaka bilo moguće zadržati osnovne principe onkološkog radikaliteta uz minimalne negativne učinke, što bi u konačnici rezultiralo i sporijom progresijom tumora, kasnijom pojavom recidiva i dužim preživljenjem bolesnika. |
|
|
|
|
|
|
|
