|
|
 |
|
|
|
|
|
|
| Detalji |
| Projekt: |
Šekspirijanski kanon u hrv. kulturi: recepcija, reinskripcija, revalorizacija |
| Voditelj: |
Janja Ciglar-Žanić |
| Ustanova: |
Filozofski fakultet, Zagreb |
| Sažetak: |
Šekspirološka istraživanja kojima se projekt bavi temelje se na središnjim spoznajama poststrukturalističkih teorija značenja i kulture, poglavito na spoznaji da značenja nekog teksta nikad nisu u sebi potpuno dovršena – osobito se to odnosi na kanonske tekstove kulture kakvi su Shakespeareovi – već da su ona promjenjiva odn. da su ovisna o višestrukim i promjenjivim kontekstima u kojima se tekst zatječe.
Temeljna je hipoteza istraživanja da je hrv. kultura rezidualno postkolonijalno obilježena, uslijed čega će specifičnost hrv. modaliteta transkulturalizacije Shakespearea biti na osobit način izražena. Na sjecištu zapadnoeuropske i postkolonijalne kulturne konfiguracije pokazivat će hrv. kultura sebi svojstvenu kombinaciju kontestacijskih i imitacijskih modusa prisvajanja kanonskog opusa. Pri tako shvaćenoj pozicioniranosti hrv. kulture osobito će nas zanimati hrv. kulturi svojstveni oblici povijesne recepcije te reinskripcije i revalorizacije šekspirijanskog kanona.
Očekivana postignuća bile bi tri studije. Jedna je posvećena suodnosu tradicija kazališta s jedne i tradicija knjige s druge strane, područjima koja su u novije su vrijeme postala posebnim interesom interdisciplinarno zamišljenih znanstvenih polja izvedbenih studija i povijesti knjige te koja su posebno relevantna za šekspirijanski kanon kako u anglo-američkim tako i u hrv. kulturnim kontekstima. Druga propituje uvjetnu pripadnost hrv. i engl. književnosti ranog novovjekovlja zajedničkim tematsko-stilskim modelima onovremene književne produkcije. Treća se studija bavi analizom alegorijskih tradicija u ranonovovjekovnoj engl. književnosti te njihovim recepcijskim i reinskripcijskim povijestima, gdje se šekspirijanski kanon nameće kao privilegirano mjesto njihovih transformacija kako u engl. tako i u hrv. kontekstima.
Primarnu važnost istraživanja prepoznajemo u tome što otvara: a) mogućnosti reartikulacije modaliteta suodnošenja kultura s naglaskom na hrv. kulturi; b) što s obzirom na svoju usklađenost s fokusom suvremene svjetske šekspirologije omogućuje teorijski reflektirano proučavanje suvremenih hrv. kazališnih uprizorenja Sh. djela, novih tumačenja prijevoda Shakespearea na hrv. jezik te općenito služi kao poticaj za osvješćivanje hrv. stručne i kulturne javnosti na status i značenje stranog kanonskog opusa; c) što istraživanja služe kao neophodna priprema materijala kao i osposobljavanje stručnog tima za kritičko izdanje Shakespeareovih sabranih djela u hrv. prijevodima. |
|
|
|
|
|
|
|
