|
|
 |
|
|
|
|
|
|
| Detalji |
| Projekt: |
LEUKEMIJE I TRANSPLANTACIJA KRVOTVORNIH MATIČNIH STANICA |
| Voditelj: |
Boris Labar |
| Ustanova: |
Medicinski fakultet, Zagreb |
| Sažetak: |
Transplantacija krvotvornih matičnih stanica je rutinski terapijski pristup u mnogih zloćudnih tumora krvotvornog sustava. U leukemija transplantacija alogenih krvotvornih matičnih stanica je jedini terapijski pristup koji u oko 40% bolesnika dovodi do izliječenja. Posljednja su tri desetljeća znanstvena istraživanja značajno približila spoznaje o imunobiološkim značajkama transplantacije. Usto, klinički znanstveni interes bio je umsjeren na komplikacije liječenja odnosno toksičnost postupka, indikacijsko područje i antitumorski učinak, kako bi se klinički rezultati poboljšali. Dugo preživljenje bez znakova bolesti danas se ovisno o zloćudnom tumoru, fazi bolesti u kojoj se provodi liječenje i dobi bolesnika postiže u oko 40 do 70% bolesnika. Toksičnost liječenja posebice smrtnost zbog postupka liječenja je najveći problem alogene transplantacije i iznosi od 20-30%. Zato je nužno istražiti postupke koji smanjuju toksičnost i komplikacije liječenja. Istraživanja su usmjerena na mehanizam nastanka i progresiju reakcije transplantata protiv primatelja (GvHD) na molekularnoj razini. Pokušaj primjene novih postupaka pripreme za transplantaciju ima za cilj postizanje imunosupresije koja potiče imuni antitumorski učinak transplantiranih stanica. Tako se izbjegava vrlo toksičan učinak mijeloablativne pripreme. Novim se dijagnostičkim postupcima posebice molekularnim tehnikama i tehnikama genske ekspresije nastoje bolje odrediti prognostički pokazatelji terapijskog odgovora i toksičnosti transplantacije.
Primjena lijekova koji ciljano djeluju na zloćudne tumorske stanice zbog svoje dobre podnošljivosti trenutno su u žiži znanstvenih istraživanja. Početni rezultati ukazuju na vrlo dobar odgovor i kontrolu zloćudnih tumora te vrlo prihvatljivu toksičnost liječenja. Međutim taj se vid liječenja mora potvrditi u mnogih zloćudnih tumora. Trenutno se ne primjenjuje kao jedini terapijski pristup već se kombinira s klasičnim vidovima terapije kao što su kirurško liječenje, ozračenje i/ili primjena s citotoksičnim lijekovima. Usto, kako bi se odredio optimalan terapijski pristup neophodno je objektivnim, ciljanim i osjetljivim dijagnostičkim tehnikama utvrditi tip i proširenost zloćudnog tumora kao i odrediti ili istraživati prognostičke pokazatelje, kojima se na početku liječenja može predvidjeti mogući terapijski odgovor i toksičnost, a tijekom liječenja pratiti terapijski odgovor i individualno procijeniti koliko dugo liječiti. |
|
|
|
|
|
|
|
