|
|
 |
|
|
|
|
|
|
| Detalji |
| Projekt: |
Oniričko kao poetološki i antropološki problem |
| Voditelj: |
Dunja Fališevac |
| Ustanova: |
Filozofski fakultet, Zagreb |
| Sažetak: |
Antropološko zanimanje za tematiku i mehanizme snova nastalo je u težnji da se prouče oni aspekti čovjekova bića koji prelaze granice empirijom određenoga svijeta te da se čovjek suoči sa samim sobom i na drugim razinama egzistencije osim one ovjerene racionalnim uvidom. Stoga su san, sanjanje, snoviđenja, onirička stanja, granice jave i sna kao stanja nesvjesnog i polusvjesnog predmet proučavanja raznih disciplina 20. stoljeća: neurologije, psihologije, psihijatrije, psihoanalize te antropološki orijentiranih istraživanja povijesti kulture (Freud, Jung, Caillois, Durand, Lewis-Williams i dr.).
Kao dio kulturne antropologije, književna antropologija (u smislu u kojem su je odredili Iser, Poyatos, Loriggio, Crapanzano, Manganaro, Peck, Rapport i dr.) - u svojoj težnji za nadilaženjem imanentnoga pristupa koji književno djelo promatra prvenstveno kao autonomnu estetičku tvorevinu - jedan važan i značajan odvjetak svojih istraživanja posvećuje fantastičnom impulsu i snu kao njegovu proizvodu (R. Caillois, W. Iser, R. Lachmann). San je često u središtu čovjekova interesa u najudaljenijim i nepovezanim kulturama i civilizacijama te je idealan objekt za istraživanje biti univerzalno ljudskoga, za preispitivanje konstitutivnih osobina čovjeka kao takvog, što je, prema Iseru, prva zadaća književne antropologije.
Osim što je eminentno antropološka činjenica, fenomen oniričkog prisutan je od najranijih razdoblja u književnim djelima raznih žanrova u svim svjetskim kulturama. Književnost kao umjetnost koja nije determinirana logocentrizmom s jedne strane, a s druge strane kao jezična tvorevina orijentirana na logičku diskurzivnu organizaciju - preispitivala je na fenomenu oniričkog brojna pitanja čovjekovih granica, svijesti i podsvijesti, posebice funkcioniranje mašte.
I poetološki uvidi u fenomen oniričkog diskurza navode na književnoteorijske i književnoantropološke zaključke: mehanizmi sna, često su poticaj različitim književnim postupcima. Prepletanje ili suprotstavljanje sna i jave, njihove granice u razumijevanju svijeta i pojedinačne egzistencije, kaotičnost, alogičan slijed snova, zagonetnost lika i uloge snivača, iskustvu nepoznate koordinate vremena i prostora, zgušnjavanje i skraćivanje vremena - svim tim iskustvima oniričkog koristila se literatura, posebice ona 20. stoljeća.Važnost je takva istraživanja što se fenomenom oniričkog humanistička struka u nas dosada nije sustavno bavila. |
|
|
|
|
|
|
|
