 |
| Detalji |
| Projekt: |
Književni minimalizam |
| Voditelj: |
Josip Užarević |
| Ustanova: |
Filozofski fakultet, Zagreb |
| Sažetak: |
Iako je književni minimalizam u geografskome i povijesnome smislu univerzalna pojava – on je svoju sustavniju teorijsku, kulturnopovijesnu i antropologijsku razradbu doživio tek u prvoj polovici 20. stoljeća (A. Jolles, Einfache Formen, 1930; usp. i Bahtinov pojam prvotni govorni žanrovi iz opsežne rasprave Problema rečevyh žanrov, 1953), a zatim krajem 20. i početkom 21. stoljeća (J. Barth, M. Epštejn). U hrvatskoj znanosti o književnosti osobito mjestu u proučavanju sitnih i najsitnijih književnih oblika pripada Z. Škrebu (Značenje igre riječima, 1949; Sitni i najsitniji oblici književnosti, 1968; Mikrostrukture stila i književne forme, 1983) i M. Solaru (v. Novela i bajka, Vic kao književna vrsta i dr. u knjizi Ideja i priča, 1974). Pod književnim minimalizmom razumiju se ne samo «jednostavni» oblici kao što su kratka priča, legenda, mit, zagonetka, bajka ili vic, nego i ultrakratke (ili maksimalno kratke) forme koje se sastoje tek od jedne, dviju, triju ili četiriju riječi. Među takve idu žanrovi tradicionalnoga usmenoga stvaralaštva (npr. poslovice, zagonetke, zdravice, brojalice, psovke, molbe, pozdravi, isprike), vizualno-jezični žanrovi suvremene urbane kulture i supkulture – transparenti, grafiti, spotovi, reklame, oglasi), ali isto tako i žanrovi «visoke» književnosti (lirske minijature, haiku, aforizmi, epigrami, paradoksi). Riječ je, dakle, kako o minimalizmu građe i forme, tako i o minimalizmu poetičkih sredstava («estetički minimalizam»).
Cilj projekta jest da istraži jezičnu i kulturno-antropologijsku narav sitnih i najsitnijih književnih oblika (žanrova), kako bi se shvatili mehanizmi koji osiguravaju strukturnu cjelovitost djela (teksta), njegovu prenosivost (širenje) i zakonitosti njegova djelovanja u kulturi. Ovdje se istraživanje književnih mikrooblika preklapa s interesima memetike – znanosti o nastajanju, prenošenju i čuvanju jedinica ili «kvanta» kulturne informacije (tj. mema) u različitim područjima kulture i društva (znanosti, religije, umjetnosti, mode, zabave, tehnologije, ideologije, politike). Pritom polazimo od pretpostavke da upravo najsitniji jezično-komunikacijski oblici (memi) najtransparentnije izražavaju narav i bit spomenutih kulturno-antropologijskih mehanizama. Njihovo bi istraživanje vodilo prema njihovu boljemu razumijevanju, što bi ujedno bio i očekivani rezultat poduzetih istraživanja. Osim načelnih spoznaja, projekt bi trebao dati uvid u stanje hrvatske i ruske književnosti s kraja 20. i poč. 21. stoljeća. |
|
|
