zProjekti
zProjekti
Nije implementirano Tražilica
ZNANSTVENI PROJEKTI 2024-4-24
zProjekti Lista prihvaćenih znanstvenih projekata - 1. ciklus
Lista prihvaćenih znanstvenih programa
Liste prihvaćenih znanstvenih projekata
Arhiv projekta
(2002. - 2005.)
Pretraživanje arhiva
(2002. - 2005.)
Arhiv projekata
(1996. - 2002.)
Pretraživanje arhiva
(1996.-2002.)
Svibor (1990.-1995.)
Detalji
Projekt: Vrijeme i prostor eur. i hrv. kazališne djelatnosti glumca i redatelja Ive Raića 
Voditelj: Antonija Bogner-Šaban
Ustanova: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 
Sažetak: Ivo Raić (1881-1931), redatelj i glumac, ključna je ličnost u hrvatskoj kazališnoj moderni. Budući da je njegovo djelovanje zasada tek djelomično poznato i nedovoljno proučeno, neophodno je detaljno istražiti i vrednovati njegov plodan i raznovrstan kazališni rad. Za prepoznavanje i situiranje Raićevih redateljsko-glumačkih obilježja u nacionalni i europski kontekst podjednako je nužno utvrditi opseg i značajke njegovih umjetničkih postignuća u inozemstvu (1900-1909) i u zagrebačkom HNK-u (1909-1931). Raićev inozemni rad proteže se na nekoliko neobično značajnih kazališnih središta (Beč, Berlin, Prag, Hamburg). S obzirom na kreativan, inovativan pa i avangardan umjetnički profil onodobnog kazališnog Praga i Berlina, osobito je važno istražiti umjetnički rad I. Raića u doba njegova djelovanja u tim gradovima, pri čemu će se nastojati utvrditi njegovo usvajanje modernističkih scenskih nazora, a posebno poetike njegova tadašnjeg uzora M. Reinhardta. U to doba Raić surađuje u Pragu i s vodećim češkim redateljem J. Kvapilom, dok u Berlinu nastupa u raznovrsnom repertoaru, usvajajući interpretativna načela koja će u umjetnički zrelim godinama ugraditi i u svoje zagrebačke nastupe. Istraživački je izazovan Raićev angažman u Hamburgu gdje istodobno glumi u dva kazališta različitih umjetničkih i programskih usmjerenja – u ekspresionističkim predstavama i u žanrovski neobaveznijem repertoaru. Već u prvim dramskim i opernim režijama ostvarenim u Zagrebu, prepoznaje se inovativnost Raićevih umjetničkih zamisli, kako u scenski intepretativnom, tako i u likovnom smislu. Te su predstave ujedno i radikalan pomak prema modernizaciji hrv. kazališne režije. Do kraja svoje glumačke i redateljske karijere Raić je dosljedno provodio svoja temeljna umjetnička načela od kojih ponajprije valja izdvojiti psihološko produbljivanje lika i insistiranje na kultiviranom jezičnom izričaju u glumi, odnosno artizam, kreativno rješavanje scenskoga prostora i rad s glumcem radi stvaranja snažnog dojma i profinjene atmosfere u režiji. Uvidom u inozemnu i hrvatsku povijesno-kazališnu građu i teatrologijsku literaturu, te na temelju sinteze spomenutih sastavnica Raićeve djelatnosti i situiranja njegovih scenskih ostvarenja u kontekst europske i hrvatske kazališne kulture, po prvi će se puta moći pouzdano spoznati stvarni dometi Raićevih redateljskih, glumačkih ali i sveukupnih umjetničkih zasluga za povijest hrvatskog kazališta, što je ujedno i glavna svrha predloženog znanstvenog projekta. 

Natrag